svjetlost u podrumu

Da cackas po svim pricama?
 da pomazesh na neki cudan nacin..?
 to si ti.
to je dar.
morash ga jednostavno koristiti..
jaci je od tebe
 da li pratish moje nevidljive talase?
 ili da samo umuknem... i da ne pricam ono sto ne bi trebalo..
meni su to u ocima dragih,....
uvijek gluposti! besmislice,,,,
tornado nicega*.. sada MENE   spopao je
 tako jadan,..bez ikakvog pulsa
vrtim se u u kruznom toku
lijepo zvuci
 on ima izlaze,ulaze i raznolikosti
  zarobljen u sebi kao ZLATO u prstenu...
..
sto..pobjeci od obaveze ne moze
 od onoga sto  krasi..ali ipak njegov zivot gasi

 IZVINI!! ali gubim se,..
krenem jednu rijec, misao pa recenicu
 i tako odlutam kao da pricam sebi.. .
                             i kraja tu nema........prica bez zadnje stranice............

 Znam za zarku zutu, sto mi sunce poklanja
 Znam za miroljubivu plavu, sto nebom vlada
 poznajem i mehku bijelu sto nebo mazi i njezno para
Hodam po tvrdom sivom , trcim po ponosnoj zelenoj
volim toplinu crvene,i tu ruzu sto ljude spaja
 Mudrost i harmoniju smedje boje,
Divim se crnom ogrtacu.toj noci prepunu boje.kralju svih boja
Zelim boju zelje ,..sto me proganja
 Zelim boju maste, koja dize u visne
Reci mi ...za boju vjetra i oluje koje strasnim glasom zuje
daj reci mi i za boje kishe, malih kapljica sto rijeke mute i
 naslikaj pjesmu i zvuke sto nocne ptice u sebi nose
 boju jutarnje bljestave rose
 ima li bol svoje boje...Boje koje sve kose

neka iluzija u meni
neki dobrocudni glas u meni
koji vjeruje cvrsto da cuda postoje
koji se nikada ne predaje
glas pun nade...
volio bih da nekako mogu taj glas da stisham
da ga gurnem u mracni napusteni cosak
jer me zbunjuje...
dok dublji glas
neki savjesniji, nekako stariji
kaze opusteno u  olujnom ponosu
Da grijeshish ponovo ?
po stoti put...
zasto sebi bol zelish!!
ne cini to vishe!!!
opet cesh kriviti kishe , krivit sve,.opet cesh kriviti nekog .....sebe...
idi kreni dalje
Nemam vishe snage
snage za najvecu borbu zivota
borbu jezivog imena
posljednja snaga
posljednji istinski dah
sada skriven je...
skriven u prelijepoj smeđoj kutiji
sa crnim malim katancem
a gdje je zlatni kljuc?*
gdje li je nestao
  stoji netaknut vec duze vrijeme u tishini 
strah ga je od svega
strah ga je svog postojanja
strah ga je od znanja
znanja i ostrine boli
ne boji se istine, vec je poznaje

Sada shvatam te
 sada vidim tu mutnu sliku sliku u magli koju nikada nisam razumio,
slika sa kojom sam provodio duge besane noci
sada shvatam te i tvoja dva lica
shvatam tvoju veliku njeznost
njeznost koja je lijepo utociste kao mekani oblak koji mazi malog andjela iznad sebe
shvatam i tu gorcinu bijes i mrznju
koja koci njeznost
stavlja nepremostive prepreke i barikade na prelijepom putu
shvatam ono u tebi sto ne voli istinu
shvatam tvoj strah od svega, strah od istine sto ti treba
shvatam da sve sto ti prija, godi i sto je prelijepo nosi za sobom veliki kofer pun bola
shvatam da ti je dosta boli, zato ga tjerash prebacujesh na tudje grudi
 i sada zvuci meni ::sve kao san
sada shvatam te ,.sada shvatam sve
vrijeme nekome pomaze da ljubav koja se krije u njemu, jednostavno, slaze
da je prekrije novim osjecajem
Meni vrijeme razbija velike i ostre stijene koje se nisu prije dale razbiti
a sa svim tim sada kopka me      da li je kasno za sve..........